
Nisam mislila o tome da nastavljam sa pisanjem pesme o Kaki i meni,koja je nakon dva dela završena.U prvom delu smo se upoznali,a u drugom zaljubili jedno u drugo.Pre nego što počnete čitati ovu pesmu,pročitajte predhodne dve,koje se nalaze među starijim postovima.Molim Vas pročitajte inače nećete zanti o čemu se radi. .
Uživajte po treći put!
''Milano je zamenio Beograd
u Lidijinom životu,
jer je ona tamo doživela
sve samu divotu.
Kada su se zaljubili Kaka i ona
počela je živeti kod njega,
nije morala da plaća hotel
i oslobodila se svega.
Vreme je provodila
izležavajući se kraj bazena,
i surfujući Internetom
kad Kake nema.
On nije znao,da joj je Barca
najdraža na svetu,
nisu ni pričali o fudbalu
imali su drugačiju metu.
Jedan dan se Kaka
sa treninga ranije vrati,
i pred televizorom vide
čudan prizor svoje Lide.
Gledala je Barcu,imala je i njen dres
njen dečko tad dožive neopisiv stres.
Poče se drati na nju iz sveg glasa,
a kuća poče da im se talasa:
''Nisam se nadao nečemu ovakvom od tebe,
za samo nekoliko dana.
Mogao bih tražiti druge trebe,
ali pošto sam dobar,
kazniću te na drugačiji način.
Punih 10 dana
uvek ćeš morati da nosiš dres Milana!
Čak ćeš spavati u njemu,
neću ti dati da ga skineš,
a za ostalo nemoj da brineš!
Ali,treba da ti bude drago,
jer sam postupio jako blago,
mogao sam te kazniti malo duže,
al' šteta što za ženske ne prave dresove uže.''
Lidija obori glavu i pogled spusti,
nije mogla ništa da izusti.
Obuče dres,i odluči čvrto da iz kuće
neće izlaziti 10 dana,
iako će stalno biti sama.
Kaka se ponašao nekako hladan,
nije primećivao Lidijin osećaj jadan
čak je ugradio i kamere u kući
da bude siguran da se Lidija neće presvući.
10 dana na sreću brzo prođe,
i vreme za presvlačenje konačno dođe.
Lidija uze makaze,i poče dres da seče na komade,
i na njeno zadovoljstvo,on se raspade.
Baci ga ona kroz prozor,
u inat Kaki,i okreči stan u crveno plavo
bilo je dobro pravo!
Kaka popodne dođe kući,
i zamalo u nesvet ne pade,
svaki njegov zid beli
odjednom crveno plav postade.
Kaka dožive šlog,poče da viče:
''Pa na šta ovi zidovi liče?
imaš li ti mozga,mala?
pa što si mi zidove ofarbala?''
Lidija dođe sebi,
osećaj zadovoljstva prođe
bila je svesna da će uskoro morati
na ulici kakvu kost da glođe.
Bila je glupa,
osvetu je htela,
ona je trebala ostati bela.
Imala je pravo:
Kaka izbaci sve njene stvari,
kojih je ionako bilo malo
sve što je do sad sa Kakom bilo sjajno,
iznenada grozno je postalo.
Krenula je,isterao ju je,
nije znala gde će,
osećala se kao smrdljivo smeće.
I on se sigurno osećao tako,
al' nije smeo ništa reći,i dođe kraj njihovoj sreći.
Lidija se zaputi na drugi kraj grada,
baš kod otpada.
već se osećao neopisiv smrad,
ipak je mrzela taj glupi grad.
Veče je padalo,a njeno srce se više
nije ničemu nadalo.
Morala je stati,
želela je u onom smeću zaspati
Nešto je počelo da trubi,
približavao se kamion gradske čistoće,
a vozač nije želeo da zbog njega Lidija život izgubi.
Izmakla se malo
i videla nešto čudno:
za kamion je bio zakačen Kaka
a ona samo pogleda u pravcu oblaka.
Kaka se pusti i na pod pade,
izgleda da nije bezopasno bilo.
Lidija dođe da vidi šte je,
da mu se nije štogod slomilo.
Bio je u redu,poče da se budi,
Lidija je od sreće htela da poludi.
On joj se nasmeja iako je prljav bio
tiho joj reče:''Sve sam zaboravio.''
A svi koji Lidiju znaju,
znaju i da će uvek sve oprostiti.
Ipak je bračni krevet
topliji i udobniji od smeća,
a ''ono'' što se nalazi kraj nje
mnoooogo prijatnije je.
Na sred ulice se pomiriše
doduše,bez aplauza,
krenuše kući srećno
ubeđeni da će ovaj put trajati večno.
Kad su stigli kući,
zidovi su i dalje ofarbani bili,
ali su oni na to brzo zaboravili.
Te večeri će posla biti,
ali to se nikad ne treba najaviti.''